„Počela sam da praktikujem jogu u vrijeme kada sam na sebi najviše osjetila posljedice dugotrajnog sjedenja i rada za računarom. Bol u predjelu kičme je već postao konstantno prisutan.
Osmočasovno sjedenje za računarom, u kombinaciji sjedenja za volanom i usklađivanja svega toga sa morem privatnih obaveza, dovelo je do sagorijevanja energije na svim nivoima, fizičkom i mentalnom. Sve to je dovelo do toga da se jedna temperamentna i aktivna osoba pretvori u robota bez truna energije i kondicije.
Jedno veče, koleginica po struci mi je predložila da joj se pridružm na časovima joge koje vodi instruktorka Bojana Blažević, a koje je ona već neko vrijeme pohađala, s obziom da je naš razgovor tekao u pravcu razmjene „žalbi“ na temu posljedica dugotrajnog sjedenja.
U početku nisam očekivala rezultate, čak sam mislila da mi je potrebno da promijenim disciplinu i da se ipak po ko zna koji put upišem na aerobik, jer sam mislila da više odgovara mom temperamentu. Međutim, kao je vrijeme odmicao shvatila sam da mi je potrebno da se posvetim disciplini za koju je pored fizičke spremnosti potrebno uključiti i mentalnu snagu. Svakodnevne poslovne i privatne baveze su učinile da stres poprimi ozbiljne dimenzije.
Nastavila sam vježbanjem i tokom svoje druge trudnoće sve do osmog mjeseca. U ovoj fazi života joga mi je posebno pomogla imajući u vidu da sam već ranije imala bolove u kičmi te sam se pribojavala kako će se druga trudnća odraziti na tu činjenicu, a poredeći prvu i drugu trudnoću, nije mi bio svejedno kad se prisjetim nekih detalja vezano za sam čin prvog porođaja. Upravo ta činjenica je bila jedan od ključnih razloga zašto sam vježbala jogu tako dugo u trudnoći.
Sve divne žene sa kojima vježbam u grupi znaju da sam često govorila da vježbam da bih se pripremila za porođaj. Kako se termin približavao ja sam imala potrebu da nekom fizičkom aktivnošću odvratim misli od svega kroz šta neminovno moram proći.
I bilo je tako. Ne samo da sam pripremila tijelo za najveći fizički izazov u životu žene, nego sam sasvim smireno bez ikakve treme dočekala dan „D“. Obećala sam sebi da ću ovaj put biti potpuno prisutna i svjesna svakog udaha i da neću propustiti ni jedan značajan trenutak, ma koliko bolno bilo.
Iz ove perspektive, kada je sve prošlo bolje nego što sam mogla da zamislim, mogu sa sigurnošću reći da sam zahvaljujući praktikovanju joge savladala nemirne misli koje su me blokirale u svakodnevnom funkcionisanju i nametale „ne“ kao opciju.
Takođe, svoju fizičku kondiciju sam vratila na zadovoljavajući nivo.
Ljudi oko mene sad nerijetko komentarišu kako bolje funkcionišem sa dvoje djece nego sa jednim, i da sada odišem nekm potpuno drugačijom energijom. „