Rekao mi je jednom stari mudrac sa kojim sam povremeno uživala u dubokim razgovorima. Iako je to bilo davno i bila sam još zelena, vodila sam se onom “nije važno šta ti kaže, nego ko ti kaže”. A on je znao.
U tom trenutku ta poruka za moj život nije imala neko posebno značenje, ali moja podsvijest ju je uvukla u sebe i sačuvala kao važnu.
Nakon mnogo godina i mnogo škola umjetnosti čekanja, sve češće sam sjećala ove poruke. Jer u tom čekanju, usporavanju i ispuhivanju napetosti u jezgro zemlje, dese se sva čuda, sve praznoće postanu punoće i usput shvatih – to čekanje je zapravo cvjetanje.Dok zavoliš čekanje, zavoliš i sebe.
Bojana Blažević
