Razvedi Se

Razvedi se od svoje priče, vjenčaj se za svoju istinu.

(Tony Robbins)

Kažu da sam žena na sve spremna. Ja se nijednog trenutka nisam osjećala tako. Kada bi me pitali kao koja životinja si, rekla bih lane. Krhko, naivno. Šeprtljavo. Bambi na ledu. Kao koji predmet? Čaša. Na ivici stola. Delikatna. Jasna. Osjetljiva. Na rubu.

Ali negdje usput sam im povjerovala. Razvodim se od svoje priče i udajem za svoju istinu. Nije da vjerujem u one jednostavne motivacione poruke tipa: Pusti priču. Samo pusti.

Nijedna priča nije tu bez razloga. Tu je jer nam služi. Dok god otkrivamo čemu nam služi, krećemo se.
Kada je vrijeme za kraj priče?

Pusti suze. Onda pusti priču.

Više suza, više smijeha. Kapacitet za tugu je jednak kapacitetu za radost. Suze su uvijek OK. Nikako da odem gledati tu predstavu Mirjane Bobić Mojsilović. Valjda čekam da osvojim neku medalju da bi krenula da ispunjavam te bojanistične želje.

Medalja. To je momenat u kojem nam stara priča više ne služi. To je momenat u kojem je naš „I dont give a fuck“ spisak porastao do dužine rolne toalet papira. To je isti onaj momenat u kojem više ne možemo podnijeti vrćenje beskorisne priče u svojoj glavi. U kojem je toliko beživotno u toj priči da hodamo naprijed, samo da bismo hodali. Bez vjetra u leđima. Bez motivacije, bez pokretača, bez želja. Bezglavo.

Neko čeka tornado da ga pogura. Neko frajera. Neko Boga. E mene je u novu priču pogurala osrednjost. Život koji nije dovoljno loš da bilo šta promijenim. I urođeni dar za gađenje prema osrednjosti.
To je bio momenat u kojem osrednjost želi da me pojede, jer taj okejnes je gori od bilo koje duboke patnje. Ja sam bila na dnu mnogo puta, ali dole je živi svijet u odnosu na muljavu osrednjost. Sad razumijem sve koji ne donose odluke, toliko je muljavo i pizduljavo u sredini.

Osrednjost je mučnija od muke. Nema strasti, nema muzike ni zaljubljenosti. Ako uzmeš isti film i gledaš dva, tri puta, umjesto da odeš i pogledaš novi, šta to govori o tebi?

Onda zamisli da taj isti film pogledaš još 500 puta. Zvuči čudno? Pa ljudi to to rade i 5000 puta. Vrtimo svoju priču. Do gađenja. Do osrednjosti. Do gašenja. Do tuposti.

I tračak osrednjosti bio je dovoljno jak da tornadovski protrese sve alarme u meni i kaže – vrijeme je za kraj. I početak. Ne znam gdje. Ne znam kad. Ali Imam prilično dugoročan plan. Oko 60 sekundi. Samo se upitam se šta želim da radim sljedeći trenutak. Čula su mi toliko izoštrena da osjećam. Gdje treba da idem, kome treba da se javim. Šta da popijem, gdje da pogledam. Učim od drveta kako pušta lišće da pada. I od rijeke kako teče, uvijek isto, uvijek drugačije. I maštam kao nikada do sada. Jer nikada i nije bilo lakše i teže da to učinim.

Kao dijete usred traume. Zatvorim oči i nova priča počinje. Dok mirujem manifestujem, dok sanjam stvaram. Kad maštaš dovoljno jako tvoja nova priča počinje dovoljno brzo.

Nije baš da koristim samo um i čula. Jako je važno odabrati pravo mjesto u pravom trenutku. Imati svoja nadahnjujuća mjesta -perfect spots. Važno je da hodaš kad noge žele da koračaju. Da ih pustiš da same naprave sve te korake.
Važno je da osjetiš treba li ti voda, šuma, vazduh ili vatra. Da znaš šta je tvoja, samo tvoja terapija. Živimo u doba terapijske kulture. Možeš prihvatiti i tražiti najbolju terapiju za sebe, a možeš i vrtiti staru priču. O vremenima koja su nekada bila bolja i vremenima koja nikada neće doći.

Meni je trebala hladna, hladna voda. Moć tame noću. Moj jasnoće danju. Priroda je odlična zamjena za kvalitetne ludake. A onda, kad dođu novi ludaci, vodim ih na sva ova mjesta na kojima smo se prvi put sreli. Dušama.

Kako bih započela svoju novu priču, prvo sam pažnju usmjerila da vidim, čujem i osjetim drugačije priče oko sebe. One su bile i znakovi i vjetar i vjera. Tačka na j u riječi kraj.

Kada budete spremni za svoje vjenčanje, dozvolite sebi da vas pronađu vaše nadahnjujuće priče, a do tada slobodno se poslužite se ovima sa mog stola.

PRIČA 1 – POTROŠILA SAM HRABROST, ALI NISAM POTROŠILA LJUBAV.

Pozvala me na kafu stara prijateljica. Kaže: jel ja trebam da čekam pola godine da ti uručim rođendanski poklon?
Pomislim, uh, vidjeću se sa ženom. Ako ništa da joj kažem – ne idem ja na kafe. Nije do tebe, nije do nekoga drugog, prosto idem van grada, budem pored rijeke. Jedino tu se sretnem sa sobom.

Nakon par dana, čekam je u kafiću. Pored prolaze džipovi, u njima dječaci goli do pasa, u jednoj ruci mobitel, u ustima dovikivanje. Sa konobara kaplje znoj u tacnu, uticaj Miholjskog ljeta na jeftine radne uniforme. Za stolom moj prvi dečko znači dvadesetak godina unazad. A ja… Prljavih stopala od bosonog hodanja pored rijeke, u izgrebanim baletankama koje su me dočekale u gepeku da me spasu iznenadne vrućine. Gledam cijedi li mi se kokosovo ulje sa kose i uzimam rokovnik dok je čekam. Pisaću bilo šta. Samo da mi se niko ne obraća.

Prijateljica dolazi i uručuje mi poklon. Džinovsko zlatna kocka. U njoj parfem. Zen Shiseido. Kesa sa tigrom. Kaže: ako je išta ostalo od tebe u tebi, ovo je tvoj parfem.

Ja gledam, mjesecima nisam vidjela parfeme. Eterična ulja su jedina koja me dodiruju.
I njena rečenica. I ona me dodiruje, bez dodirivanja.
Ako je išta ostalo od mene….
Ako je išta ostalo od mene….
Ako je išta ostalo od mene…
Prije svega što se desilo. U meni.
Podsjetila me na sve. Kako smo bile lude. I hrabre. Ambiciozne. Kako smo stvarale. Kako sam pomogla drugome.
Zaboravila sam na sve te stvari. Uhvatila sam se za priču. Zavjetovala se njoj. Pusti suze… Onda pusti priču…

Da li sam pustila dovoljno suza? Da li je vrijeme da se razvedem od priče?
Šta sam željela prije nego što sam prestala željeti?
Ko sam bila prije nego što sam postala slobodna od vezivanja, od želja, od ljudi?
Kakav je bio moj karakter prije svih velikih životnih povreda?
Od čega sam se ono na početku sakrila, od čega sam zauvijek pobjegla?
Čega se još bojim? Šta je još ostalo na spisku strahova?

Slatko čudovište izađi. Želim da se gledamo. Ako je vrijeme za pitanja, vrijeme je i za odgovore.

Kako da budem spremna za novu priču, kad nisam? Koračam kroz to. Kako da budem hrabra kada to više nisam? Koračam kroz to. Kako da koračam? Koračam kroz neznanje, sa neznanjem, u neznanju.

Od kada ne znam ništa i nisam ništa, ljude sve bolje čujem, vidim, osjetim. Sebe sve bolje čujem, vidim, osjetim. Ne pričam glasnije, al zvučim sve jasnije.

Potrošila sam hrabrost, ali nisam potrošila ljubav. I tu negdje, nova priča počinje.

Live by the sun, love by the moon, rest by the river.

PRIČA 2 – DEJANA BAČKO, DJEVOJKA SA KRILIMA

Poslala mi prijateljica poruku da pogledam priču o ovoj djevojci. Po opisu, učinilo mi se kao teška priča. Kažem, ne mogu, baš sam nešto raspoložena danas. Pogledam drugi put. Drugi dan,eto drugog puta. Emisija se zove Život Priča. Vodi je jedna od moćnih žena koje sam imala čast upoznati. Tatjana Vojtehovski. Bože kakva je to žena. Kako je dugo nisam vidjela. Njeno prisustvo i njem osmijeh se nikada ne zaboravlja. U njoj tinja divlja strast prema životu. Želim je vidjeti ponovo. Osjetiti njeno prisustvo. Neki ljudi su ljudi, a neki su milion sunčevih zraka!

Posmatram je kako vodi razgovor sa Dejanom Bačko. Vidim NLP joj pomaže iako njoj ne treba nikakva pomoć da bi koristila riječi. Njen žar progovara iz nje sam. Dejana Bačko je prelijepa djevojka koja stvara, uljepšava ovaj svijet i razvija se na jedan božanstven način.

Ona je bila foto model, igrala fudbal, ima samostalne slikarske izložbe, uživa bojama i slikanju, trenira tekvondo, osvaje medalje i sprema se za nova takmičenja, pa i za olimpijske igre 2020 u Tokiju.

Njena inspiracija su Novak Đoković i Nik Vujičić. Ali i ona je inspiracija njima. I Tanji Vojtehovski. I svima koji su bili u studiju. I svima koji je znaju. I koji su čuli za nju. I meni.

Dejana je rođena bez gornjih ekstremiteta. I to ne treba da bude prva stvar kada se ona pomene. Sve što radi, a radi gotovo sve, naučila je da radi lijevim stopalom. Sve njene slike su urađene lijevim stopalom. Njene savršene oči su našminkane lijevim stopalom.

Dejana kaže da je materija ništa bez duše. I to je taj raspilavljeni sinhronicitet koji mi šapne da postoji magija u svemu. Da nastavim da vjerujem. Koji mi pojasni zašto sam baš takvu rečenicu napisala u tekstu prije nekoliko dana ne znajući ni zašto to pišem. Da je duh važniji od materije, jer joj prednjači.
Sve te stvari koje uradiš iz duše i tek kasnije shvatiš zašto si ih uradio, to su tvoje stvari. Tvoja dharma. A moje pisanje je uvijek moja dharma.

Dejana kaže da će se uvijek naći muškarac koji će je voljeti i prihvatiti onakvu kakva jeste. Koliko žena bi moglo sa vjerom reći za sebe? Onoliko žena koliko je već prihvatilo sebe takve kakve jesu. Koje znaju da su divne i kad ih šamara i kad im neko vrata zatvara.

U publici sjedi Dejanin momak, preslatko stvorenje koje sa 20 godina kaže da ona svojim vrlinama i energijom dalekom nadoknađuje ono što nema – ruke. Upoznali su se na tekvondo časovima i tu počeli muvanje, a smuvati se nije samo poljubiti nekoga, već ga stvarno upoznavati. Reče Sveti Nemanja, Dejanin trenutni dasa.

Do kraja emisije i Novak se javio na Skypeu i uspio joj reći da je voli. Do kraja emisije i ja sam uspjela da je zavolim. Do kraja emisije, uspjela sam još nešto.
Da nastavim dalje. Pa i bez hrabrosti.
Ako Dejanina priča nije dovoljna da svi dignemo glavu i nastavimo dalje, Tanja Vojtehovski dodaje:

A VI…Imate dvije ruke i negativni ste.

..A kad smo kod vjenčanja kao ritualnog čina…Elizabet Gilbert je prilično istražila temu vjenčanja i institucije braka za svoju knjigu „Zauvijek tvoja“. Pročešljala je istoriju, propitala istok i zapad, kontemplirala i tragala. I sudeći prema njenom istraživanju, mnogim ženama je potrebno vjenčanje da bi se osjećale vrijednima pred sobom i pred drugima. One koje su prešle u „I don't give a fuck stanje uma“ su same sebi priredile čin vjenčanja. Svakakve kreativnosti unijele u to. To uopšte nije tako loša ideja.
Kupiš sebi vjenčanicu. Crnu, bijelu, crvenu, kratku, dugu ili lepršavu. Napraviš svoje vjenčanje. Napišeš zavjete. Pročitaš ih, pojedeš ili popiškiš. Šta god. Udaš se za svoju istinu.

PRIČA 3 – ONE HAPPY KARMA I NJENA LJUBAV KOJA STVARA

Kao što Tanja Vojtehovski reče, u životu se ne radi o mogu ili ne mogu, već o hoću ili neću. Jer kad hoćeš, onda znaš i da možeš. I da je sve moguće. A ima i ona: kad muškarac kaže ne mogu, ja zamislim da smo u Sparti i da ga bacaju sa litice.

No svi se nešto žale na muškarce ovih dana. Mislim, ako vam toliko ne valjaju, uvijek možete da se opredijelite za drugi spol. Elizabet Gilbert je još jednom otvorila vrata za sve željne promjene, ovaj put birajući ženu za partnericu. Vjenčala se za svoju istinu. Još jednom.

Volim drugačije priče. Moja sestra se udala za drugačijeg muškarca. I on je u I don't give u fuck raspoloženju. Lako popizdi, još lakše se smiri. Beskompromisan je. Važno mu je s kim radi i u kakvoj enerfgiji. Nosi sto kila dobrote u grudima i još sto kila kreativnosti u mislima. Sklapa rime, kuha kolače, a dobio je zvaničnu titulu omiljenog člana porodice u školskom sastavu moje kćerke. Njihova ljubav stvara.

Oni nisu imali nikakav „početni kapital“ koji je mnogima izgovor za novu priču. Baza im nije bila sigurna i utabana. Milan je izgubio oca kada je imao samo godinu dana. Ima majku čija je bol zbog izgubljenog oca nekada davno oštetila njeno zdravlje, ali ne i duh djevojčice u njoj.

Ivana i Milan su imali vezu na daljinu. Ono što mnogi preziru. Ono na šta ja nikad ponovo ne bih pristala. Nije u opciji. Ali oni su od prvog trenutka znali šta je prioritet – da budu zajedno, sve vrijeme. Bez kompromisa sa životom.

Kada je Ivana dobila ponudu za posao u Crnoj Gori, imala je jasan uslov za poslodavca – može posao, ako i Milan ide sa mnom i radi kod vas. Njihova ljubav stvara. Ivana je prošla dugu, predugu ljubavnu dramu prije njega. I zajedno su prošli jedan bolan gubitak koji se još rastapa u njima. I u svima nama. Ali njihova ljubav stvara.

Jednostavno, bez otpora, toplo hladnih faza, nerazumijevanja ili međusobnog sputavanja. Oni se brinu o bolesnom psu i ponekada ne spavaju do 5 ujutru zbog njega. Oni udomljavaju životinje. Oni čuvaju moje dijete i stvaraju magične trenutke u njenom životu. Oni su kreirali savršeno neodoljive KOALA kolače i mirise koji se šire našim domovima. Oni su donijeli vjeru u čistu ljubav svima nama. Oni su zauvijek promijenili uvjerenja o odnosima  meni, mojoj majci i mojoj kćerki.

Njih nisu oslabile ničije sumnje. Ivana vjeruje u njega, ona vidi samo ono najbolje u njemu i baš zato, njihova ljubav stvara.

..Ponosna sam na izgrađeni fokus i pažnju koji su mi pomogli da vidim i osjetim baš ovakve priče.
…Nijedne oči u meni više nisu gledale u prošlost. Nijedan organ nije jaukao za starim ranama. Negdje usput prisjetila sam da sam žena bez pardona. I da sam još uvijek na sve spremna.

Voljeti i prihvatiti sebe baš kakvu jesi u ovom trenutku je prikupiti sve izgubljene dijelove svoje duše…

Ostani ono što jesi. Ostani uz sebe. Pa šta god bude. Vjenčaj se sa svojim ružnim istinama. Vjenčaj se sa svojim najslađim istinama. Budi svoj soulmate. A kada vidiš nekog toksičnog ludaka, ma samo pređi na drugu stranu ulice. Bez pardona.

Bezuslovno,

Bojana Blažević