Pronadji Svoj Mir

PRONAĐI SVOJ MIR I PUSTI DA TE TO UBIJE

Nije da imam išta protiv smrti, samo volim da rušim trule mitove „terapijske kulture“.

Mislim, ne preferiram smrt kada je prisutna u životu.

„Walking dead“ nikada nije bila opcija. Mrtve ljude ne volim ni da srećem ni da imam za prijatelje. Bolje jedan kvalitetan ludak nego deset osrednjih mrtvaca.

Ovih dana, dok su se redale drame pred mojim očima, upitala sam se kako veći broj ljudi nije podaren takvim dramama koje u najmanju ruku – oduzmu sve al’ te i probude. Ožive.

Crna gospođica „Sve Vas Vidim“ odgovara sa porukom sa neba: Pa ne žele svi da budu živi.

Možda. A možda je to to  Mjesecoškorpijsko umiranje, rađanje i nesaglediva moć da se regenerišemo na koju ponosno širim paunsko perje.

Pričala sam i sa „Alisom u zemlji čuda“ tih dana dok su drame tresle na svim poljima. Odmah me uvjerila. Svaka drama je put do dharme…

Pa zar ja za boga miloga ne znam koja je moja dharma..

Da pogađam ponovo?

Transformacija.

Ako pogledaš u gornju sliku ona može da se čini strašnom. Ili moćnom. Zavisi… Da li se bojiš sopstvene moći.. Da li si osvijestio sopstvenu moć…I noć.

I šta se dogodilo?

Dogodio se septembar. Prvo je otišao moj anđeo čuvar. Jelena via Budapest. A ja ne srećem anđele tako često, bar ne još uvijek. Češće u meni vide anđela. Blago meni… Samo i ja bih željela da vidim više kvalitetnih ludaka…

A onda je otišao Munja. Mačak. Nazvala sam najkvalitetnijeg od svih ludaka, Laku i plakala. Kažem: umro je Munja. Laka: Prebrzo je živio. Novi hit.

Tu nije bio kraj drame. Ustvari bio je početak. Predosjećala sam dolazak vala „loše sreće“. Prvo, oko mene su se ljudima dešavale drame. U moj vidokrug i razgovor su počele da ulaze riječi koje godinama nisu dolazile do mene. Bila sam izolovana od tenzija i stresa, još od davne 2013e. Pošteđena sistema, manipulacija, ego manijakluka. Odjednom, sve je bilo tu oko mene. A znam. Realnost je samo odraz našeg unutrašnjeg stanja. Znala sam: Biće svega.

Stavila sam sve na pauzu. Nemir je bio ogroman. Sve što sam radila prije nije palilo više. Nisam se mogla zadržati na joga prostirci duže od par minuta. Ni na druženju, ni na sopstvenom času. Morala sam ići van grada. Daleko od betona. Pored rijeke. Svaki dan. Ponekad i dva puta dnevno. Naučila sam više posmatrajući ribice i prirodu ne pokušavajući da popravim išta na sebi i oko sebe,  nego na svim stolicama tokom edukacija. Shvatila i  fascinaciju i duboku konekciju sa Ribama. To je taj neki flow..

Drame iz okruženja su naravno počele da se približavaju. Sistem je došao do mene. Možeš pobjeći, ali se ne možeš sakriti. Kćerkino školovanje smo obojili u pink prve dvije godine i potpuno sam zamaskirala netrpeljivost prema zastrarjelim strukturama i sada su opet bile prsa u prsa sa mnom.

Politika, robotika, voštanost, svi ti ljudi koji izgledaju kao vještački poslani na ovu planetu. Promjene, neizvjesnost. I pitanja u meni: Kako sam ikada mogla izignorisati ovu energiju? Da li trebam da idem odavde? Ovo sranje nije za mene.

Sljedeća drama. Moj božanstveni posao. Životni atelje. Mjesto na kojem udahneš mir čim uđeš na vrata. Odjednom je postalo mjesto na koje idem sa grčem u želucu. Dobili smo pobješnjelog Maksa u bliskom komšiluku. To nije neki nadrndani obični starac. To je ćelava džinovska beba u kožnjaku koja je nekada neutješno plakala, a danas napada i osjeća da je napadnuta svaki sekund svog života. Ludak je bukom i destrukcijom uništio sve. Izvukao mi tlo ispod nogu. Odjednom. Bez najave. U jednom trenutku, osjetila sam da je kraj. Nisam znala čega. Možda ni sada ne znam u potpunosti. Ali jeste. Bio je kraj.

Ludak je uspio da me potpuno izbije. Šokira. Na trenutak oduzme sve.

Te noći, doslovno sam se pitala. Bože, hoćeš lijepo sve da ti dam. Izvoli. Ovo su ključevi od stana (takođe napadnut dramatičnim bubama). Ključevi od auta. Od Ateljea. Sve uzmi.

Flow…

Istog trenutka osoba koju godinama nisam vidjela mi je poslala sliku na kojoj je jedna olovka.Na njoj je pisalo FLOW. To je bila olovka koju sam poklonila svim polaznicima NLP instituta dok sam imala svoju master prezentaciju – na temu Flow.

Ja: Da znaš da si me rasplakao.. On: Da znaš da nije prvi put..

Ustala sam sutradan. Progutala sve knedle ovog svijeta i nastavila. Malo po malo, postajalo je jasnije. Otkud drame..Šta je dobro u svemu ovome..

Kanalizacija.

Taj ludak, taj sistem, te ludosti u stanu, sve to je izvuklo na površinu ono što sam ušuškala duboko ispod svog savršenog mira i donekle savršenog života. Izvukli su iz mene svu tu kanalizaciju. Sav potisnuti bijes.

Toliko dugo sam se sklanjala u mir, izbjegavala sve što ga narušava, bježala i ušuškala se u sigurnost svog jednostavnog života. Isto kao što se ušuškaju svi oni koji rade deset godina isti posao koji mrze..Svaka cijena koja je narušavala moj mir je bila previsoka cijena.

Jbt pa mi samo prepakujemo strahove u nove, drugačije pakete.

A istina je, nije mi bilo dobro u tom miru. Molila sam se samo da ostanem u njemu jer nisam imala hrabrosti za više, bolje. Za promjene.

Sjetila sam se i Žane Poliakov i one njene –  Bijes je odlična alhemija. Pričala i sa Đurom. Bijes je kerozin promjena.

Hvala ludaku…

Izmakao mi je ušuškanu fotelju i pogurao me u sve ono za šta nisam imala hrabrosti i snage.

Nisam bila jaka u tom trenutku. Na svjesnom nivou nisam željela ove promjene. Ali u tome jeste štos. Što sam mekša, savitljivija, to mogu više da se prilagođavam. I shvatam, na nesvjesnom, vapila sam za njima. Željela sam da me nešto opet oživi.

Drama je odnijela sve. Sve strahove. I odjednom sam mogla koračati kroz njih. U flowu.

After drama party izvan mračnog tunela kanalizacije.

Bojana Bijesna Blažević. Znači dala sam mu i mjesto i ime. I ovih dana ne znam puno toga. Ne znam šta tačno želim. Kako će se sada sve posložiti. Ne znam čak ni gdje želim živjeti. Da li ću ići ili ostati… Šta će otići, a šta ostati. Ali znam da nema više kompromisa sa životom. Ni kompromisa ni improvizacija.

Prostor? Može ako je top. Luksuzna varijanta. Kada? Kada se pojavi luksuzna varijanta. Kako ću? Kazaće mi se. Saradnici? Može – oni sa kredibilitetom.  Spremni da preuzmu odgovornost za svoj život, a ne da kukumaču i nižu beskorisne radionice po svom CV-ju.

Kada? Kada se pojave takvi. Rad sa djecom? Da. Više nego ikada. I to sa djecom od 8 do 14 godina. Tema jeste školovanje. Dosta me dirala, sad ću ja nju da diram. Mjesto? Pojma nemam. Al’ dok hodam, očaranana novim čizmama, osjećam te nove ulice. Podsjećaju i na nekadašnji London. Zabavlja me da se pitam kakav London će da se izgradi za mene..

Pitam se šta sam željela prije nego što sam prestala da želim..

Osjećam. Predosjećam.  Što više stagniram to više napredjujem. Donosim odluke koje mi se prosto sviđaju. U trenutku.

Trenutno mirovanje izvana je  veličanstveno manifestovanje iznutra.

Sinoć, na veličanstvenoj 4D projekciji u čast Nikole Tesle, upila sam poruku:“ Nikada nisam žurio sa praktičnim radom…“

Pa kad se upitamo jel važniji duh ili materija, prisjetimo se. Duh stvara materiju. Samo je potrebno da se opustimo. Glavni životni zadatak. Jedina refenca koju bih stavila u životni CV. Kada se opustimo, onda možemo da biramo i uzimamo ono što želimo iz šarenila koje konstantno dolazi do nas. Dolazi ako se opustimo.

Ne smeta mi trenutno neznanje. Naprotiv, magično upijam sve stimulanse iz okruženja. Kao dijete.

Nigdje mi se ne žuri. Ja nisam ni ono što radim, ni ono što imam ni okolnosti koje dolaze i prolaze.

Možda ne znam jasno šta želim, ali znam šta mi se sviđa. Sada. Dobar osjećaj u grudima je nepogrešiv.  Kako god okreneš, grudi su ta „viša intiligencija“.

Kažu da sam žena na sve spremna…A i kada nisam, pojavi se neka drama da mi pokaže šta je moja dharma.

Transformacija. Strast pretvorena u saosjećanje. Bijes i frustracija u kreaciju. Rutina u revoluciju.

Na kraju, raspoloženje uobičajeno – Nothing to lose kind of mood.

Nemaš šta da izgubiš – kad imaš sebe.

Bezuslovno,

Bojana Blažević