Love Madonna Power Quotes Favim.com 687613

Prisjećam se slomljenog 22. maja ove godine..Tada je nastao transformišući tekst „Da li život trebamo birati ili prihvatiti“..
Bila sam slomljena od svih povreda koje su se desile. Toliko slomljena da je ego odustao. Toliko slomljena da sam napokon odlučila. Uzela telefon u ruke, okrenula broj i rekla: Dosta je bilo. Sutra počinjemo. Pišem tu knjigu. Darling it's time.

Nikada neću zaboraviti zadnjih sedam dana maja. Nakon sedam godina prvih put sam provela sedmicu dana sama..Auto mi je otkazivao dok sam pokušavala da dođem do Zagreba da sam se pitala da li uopšte trebam da idem i šta to kosmos dođavola štima. I naštimao je – da dođem drugi put tog tog dana na istu granicu. Onda kada je savršen tajming. Kad on i ja predajemo pasoš u istom trenutku, samo ne na istoj strani. Tako je to uvijek sa nama. Hello from the other side.

I to je bila moja godina…

I Evo me..samo tri mjeseca od tada.. Nastupam Alive & Live.Blažena i Blagoslovljena.Moja noga je dobro. Moj auto je dobro. Ja sam dobro. Nestale su povrede. Ali nestali su i ožiljci. Sve što sam odlučila u onih sedam dana je sprovedeno u djelo. I znala sam, čim priznam sebi šta želim, sve će me podržati.

Ego je zauvijek slomljen, ali je jednom zauvijek dobio svoje mjesto. Pustim ga da šeta pored mene. Pustim manijaka i da priča. Nek ispriča svoje. Zahvalim mu se na perspektivi i uradim po svom.

Čak sam i đavola otpustila. Pojavljivao se još u par navrata i kaže klikni na send. A ja ipak izaberem smajlija. Dont speak. Like Gwen Stefany said.

Uživam u ljetu potpuno. Uđem u stan samo da se istuširam i presvučem, kao da sam iznajmila apartman na moru. Ostatak vremena sam u ljetnoj rezidenciji sa prirodnim hladom. Radim malo, kreiram puno.

Još jednom, ništa nije bilo onako kako sam željela, sve je bilo onako kako je trebalo da bude. I još bolje od toga.
U ova tri mjeseca, oprostili smo jedni drugima. Iz dubine, ali i riječima. Ne znam da li sam to privukla sa pisanjem ranijeg teksta u kojem sam previše puta napisala da želim to ŽAO MI JE. Ili je došlo vrijeme da svi vibriramo više. Napravio si sranje i ja sam rekla žao mi je. Nekom drugom sam davno napravila sranje i on je rekao žao mi je.

Ustali smo, podigli se i svi koračamo oblacima. Htjeli smo da se pokidamo do krvi, ali smo se izdigli iznad bijesa. Okretali smo glave, sada sve okrećemo na zahvalnost. I humor.

Ostavljamo jedni druge okupane u divljenju, umjesto u krivici. Nosimo jedni druge i dalje u srcima, ne na leđima. Ljubav se ustvari nikad ne završava.

I to je sada moja godina..

Ali još uvijek..

Ima nešto loše u tome kad si dobro.

Oni mali miševi što gmižu po tunelima u mraku..Oni vide moje svjetlo. Ne znam kaj im je, možda je to zbog lavovske grive ove plavuše. Možda misle da sam sir. Ili sunce. U svakom slučaju su u pravu. Svijetlim.

Ponekad mi daju komplimente. Ok, primam, jasno mi je da ima ljudi koji sviđanje baziraju na fizičkom nivou. Neki idu dublje sa pričom, najčešće nakon par pića. Tu je i ta filozofska dubina gospodina sa pasošem. Pasošem za pakao.

Sve te niske vibracije čine da se sjetim Vladimira, mog brata, anđela iz prošlog života. Ostavio mi je veliko naslijeđe. Postala sam još više ja. Staložena, mudra, dosljedna svojim idealima, do kraja tradicionalna, u slobodi okupana. Ima nešto magično u tome kad počneš da vladaš svojim mirom…

E moj Vladimire, ti i ja smo bar jahali konje i pričali o imenima djece. I znali da je muškarac muškarac, a da je žena žena. Izgleda da smo ti i ja jedini tradicionalni i slobodni u isto vrijeme. Ostali nikako da to spoje u sebi. Reci mi Vladimire, ti uvijek znaš..zašto me uporno traže ovi zbog kojih se ne mogu ni podići sa stijene na kojoj se odmaram?

On: Kako znaš da sam nešto posebno?
Ona: (Dont speak trenutak..Okreni se i gledaj drvo, korisnije je..)

Neki se još bore sa prosjekom. Kada vidiš nešto posebno u njima, plaše se da neće ispuniti očekivanja. Mi ljudi ponekad mislimo da su čuda rezervisana samo za čudake. Ni Koeljo ni Camino de Santiago nije uvjerio planetu da su sva čuda na putu običnog čovjeka.
I da smo svi posebni – onda kada sebi priznamo da jesmo.

U našoj nesigurnosti je posebnost. U našoj prosječnosti je posebnost. U našim pričama. I pjesmama.
Kada to sebi priznamo, svi nas podržavaju. Kada to sebi priznamo svoje pjesme počnemo da pjevamo.
A dok se još koprcamo, zabljesne nas previše to svjetlo. Previsoko je. Jebi ga, svijetli. Ne volimo da vide kada smo mizerni, bespomoćni, nesigurni. A ne volimo ni kada bude našu bolju verziju..
I to je u redu…

Ono što nikako nije u redu je da se hranimo tuđim svjetlom. Tuđom energijom.
I ono što nikako nije u redu je da hranimo druge svojom energijom. I ovo nisam ja koja govorim drugima – ne hranite se mojom energijom više.
Jer ja biram. I ja biram da vas ne hranim više. Ionako sam ove godine rekla NE toliko puta da sam se navikla.

Sad ide jedno DA za mene.

Ne vjeruješ još uvijek u sopstvenu magiju? Ne vjeruješ u magiju života? U redu. Šetaj mračnim tunelima i druži se sa drugim miševima. Razmnožavajte se do besvjesti. I dont give a fuck.

Sumnje i strahovi miševa su postali od razarajućih ostali samo – simpatični. Valjda će uvijek biti onih koji drugima nude mrvice dok traže tuđu dušu na zlatnom ovalu.

Jedini način da poništimo čini je da odemo. Odšetamo dalje. Elegantno, nonšalantno.

Sada kada je ta podsvjesna želja da hranim druge svojom energijom otplesala i iščezla, pitam se zašto me to ikada ispunjavalo. Šta sam ja dobijala..Nešto sigurno jesam. Sve se valjda vrti oko spoznaje sopstvene vrijednosti. Ona može da jača i raste. Još i još. Možda je sada poljubila nebo.

A evo i nekoliko poljubaca za one koji već žive na visokoj vibraciji i žele da to tako ostane:

Poljubac 1. Samo zato što ne vidimo ne znači da se ne dešava.

Periodi transformacije ponekad traju dugo. Toliko dugo da se nekada čini da se ništa ne dešava. A kada se ne dešava ništa, tada se ustvari dešava sve.

U tim periodima, umjesto da upiremo iznova u neostvarene želje, jedino što trebamo je da naučimo da se povučemo. Da dopustimo dobrom da dođe samo do nas. Da nas pronađe. Nije lako, ali nauči se.
Kao što Ester Hicks kaže: Navikni se da se za tebe riješi sve na najbolji način. I smakni se sa sopstvenog puta, smetaš!
Vjera je nova navika. Ona je unutrašnje vođstvo osjećanjem vjere umjesto posmatranjem trenutne realnosti. Daj sebi vremena da je usvojiš i zavoliš i ona će te zauvijek služiti.

Poljubac 2. Kada biramo društvo, važno je zapitati se da li nam se sviđaju osobine i ponašanje te osobe.

Volimo ljude. Volimo ono dobro u njima. I to je divno. I pored onog volim te stoji – ali volim sebe više. Ako volimo sebe više, trebamo biti svjesni svojih emotivnih potreba. Znati šta želimo, a šta ne želimo i onda to i staviti na papir. Zelene zastavice, crvene zastavice – da se ne zaboravi. Nakon pisanja, svoje emotivne potrebe učimo izgovarati naglas. Ponekad prvo sa sramom, nesigurnošću, a kad se naviknemo, sa ponosom i vjerom. To smo mi. To su naše potrebe. A ljudi koji ne znaju šta žele i to ne kažu naglas, možda to nikada neće ni dobiti..

Poljubac 3. Ne pokušavajmo da impresioniramo, već da izrazimo sebe i kad smo sa drugima

Biću iskrena, pazim da ne pokušavam impresionirati i dok pišem. Šta je drugo sloboda nego prihvatanje i izražavanje sebe onakvih kakvi jesmo – pa šta god bude. Kada jednom napokon damo sebi dozvolu da budemo slobodni, automatski puštamo i druge na miru – da budu ono što jesu. Odakle nama uopšte pravo da mislimo i govorimo kako bi neko trebao drugačije, bolje? Da li biste ikada poželjeli da vama to neko govori? Ne vjerujem. Sjećam se da sam prošle godine rekla prijateljici tako nešto u vezi njene najbolje prijateljice na koju se stalno žalila. Rekoh joj: „Kakvo je to prijateljstvo i ljubav prema njoj, ako ti onako nikako ne valja i ako je stalno želiš mijenjati?To je tužno, vući nekoga kao ružno pače za sobom i ne dopustiti mu da odrasta u predivnog labuda.“ Svi smo labudovi. Svi smo lijepi – kad smo slobodni.

Poljubac 4. Pain or pleasure?

U životu se prepliću i jedno i drugo. Ali mi i dalje biramo mjeru. Mi i dalje hranimo. Jedno. Ili drugo.
Ako još uvijek privlačimo bolna iskustva, ljude koji dominantno emituju bol i patnju, možda još uvijek imamo neka bolna iskustva od ranije koja valja pročeprkati. Možda je vrijeme za šoljicu suočavanja. I nakon toga…

Naučimo da može biti dovoljno malo ljutog čilija na jeziku umjesto tog velikog bola. I nastavimo da hranimo zadovoljstvo. Naviknemo se na taj dobar osjećaj koji se krije u drugoj čakri..

Poljubac 5. Nastavimo da biramo radost

To znači da učimo sa lakoćom puštati one uz koje ne osjećamo radost..Ključna riječ: učimo. I to je još jedna promjena navike u umu. Sa radošću ne možemo nikad pogriješiti. Šta god da se dešava, izaberemo sljedeću aktivnost koja nam u tom trenutku pruža radost. Topla kupka, topli čaj ili nečiji zagrljaj.

I da, moj lični oglas za kraj: TRAŽIM LJUDE VISOKIH VIBRACIJA. I ZNAM DA ONI TRAŽE MENE.
Evo objavih ga.. Zahtjevam. Želim. Usklađena sa željama. Bez sumnjičavih momenata.. I oni su otpušteni.
Dok magija pročeprka moj oglas, odmaram u hladovini.

P.S. Vežite se, volećemo.

The queen