Da Li Zivot Trebamo Prihvatiti Ili Izabrati

MEN'S ČINI DA TI SE KOFRČIŠ

Na radiju svira: Ne govori ništa, prepusti se, uhvati ritam.

Nije li to glavna lekcija u životu zbog koje dobijamo pune kofere ograničenja i poteškoća, sve kako bismo je napokon usvojili?

Što se više opireš, što više želiš da kontrolišeš – još više ih dobijaš.

Patnja, borba, mučenje, taj umišljeni trip da je to jedini lifestyle koji imaš na repertoaru, može da te prati sedmicu, mjesec godinu, cijeli život – sve zavisi koliko dobro se opireš..

Neko bolje, neko gore..

To je kao kad dobiješ dijete, ako nastaviš da ideš kroz život nadajući se da će nekada biti kao što je prije bilo, ne ginu ti teške muke. A uspiješ razviti nesebičnost i posvetiti se tom biću neko vrijeme ne misleći kako ti je kosa prljava, ko si, šta si i šta se tebi radi, biće neuporedivo lakše.

For fucks sake, mi lavovi nismo tako brzo naučili lekcije o nesebičnosti i prljavoj kosi. Nama je naša griva, naša snaga previše važna. Nema veze, dobili smo narcise uz koje smo naučili. Ili barem ja jesam. I sad je lijepo.

SVE SMO TO MI

Život je magičan. Recimo, ove godine nikako ne mogu da pišem. Planiram od septembra da upišem mentorship program i da imam mentora da napokon napišem tu knjigu koja me zove i strpljivo čeka godinama. Treba mi neko da me vodi i gotovo. Volim da budem vođena..

I baš danas, dok sjedim u lokalnoj kafanici u Zagrebu, sa pokvarenim autom koji se puši ispred kafane i zaboravljenim telefonom u centru ovog prevelikog grada za moj ukus  – ja sam sjela da pišem.

„Ponekad morate da se suočite sa poteškoćama i ograničenjima na sve strane – da biste shvatili da je vaša trenutna realnost ustvari ostvarenje svih vaših snova.“

I da biste se okrenuli svojoj inspiraciji…

I to je bila priča moje 2016. godine. Barem do ovog trenutka.

Rekla bih da je sada dosta, ali zeznula bih se. To nikome nikada nije donijelo dobre rezultate. Dosta je kad naučimo, a ne kada mi kažemo da je dosta.

Povreda noge, povreda srca, pokvaren auto u sred važnog putovanja. Šta god.

I ja koja u jednom trenutku mislim da sam postala bulletproof, otporna na sve..Kao svi oni zreliji ljudi koje više ništa ne može da iznenadi. I otprilike sve i svakoga razumijem. Sve već vidjela, uradila, ne mogu nikome da sudim.

Sljedeći minut, toliko sam ljuta da za ljutnju treba izmisliti novo ime. I ne, to nije ona „žrtva“ priča u kojoj je meni neko nešto uradio pa ga krivim za to. To je ništa… Ovo je više kao – trebali bismo se pokidati do krvi, kao životinje, jer stvari moraju negdje poravnati. Tada u sebi urličem svemiru da je dosta, pojašnjavam da sam otplatila svoje karmičke dugove i da je stvarno dosta. Valjda mi se zato puši auto, od ljutnje.

I onda sjednem na klupu na kojoj me čeka nečiji privjesak za ključeve na kojem piše „SVE SMO TO MI“.

Sve smo to mi..I volimo i razumijemo jedni druge..I praštamo i ljutimo se u isto vrijeme..I lažemo i govorimo istinu..

Kažu da je broj ljudi kojima trebamo oprostiti i koji osjećaju krivicu prema nama, jednak broju ljudi koji nama trebaju oprostiti i prema kojima mi osjećamo krivicu.. To ima smisla. I olakšavajuće djeluje.

I to je moja godina..

Stvar je u tome da kad se suočite sa velikim ograničenjima, tipa hirurg ste, operišete desnom rukom, a doktor vam kažete da zbog povrede ruke vi morate da mirujete sa njom neko vrijeme. Ili moj slučaj, podučavate jogu, a zbog povrede morali ste se morali vratiti unazad sa svojom praksom i jedva vježbati i još teže pokazivati pozu svojim učenicima – tada vam ne preostaje mnogo toga da uradite, morate se prepustiti i hvatati one trenutke uživanja koji sami nalete i odu, kao vjetar.

Uživate u stvarima koje imate, vidite ih jasnije nego ikada, vrednujete više sve, ama baš sve što imate.

Svoj posao, svoju zaradu, svoju praksu, to što imate majku, oca, zdravo dijete ili uopšte dijete. Ne pitate se više kakav je bio taj otac. Srećni ste jer imate oca. Plačete od navale osjećanja dok ponavljate u sebi: JA IMAM MAJKU. JA IMAM OCA.

Tako su moje povrede djelovale na mene. Postane vam presmješno na šta se sve ljudi žale..

I to je moja godina..

Drži se onoga što imaš i sve ostalo prepusti Bogu. Nema odluka i planiranja. Nema planiranih putovanja. Nema uplaćivanja unaprijed.  Samo inspiracija u trenutku, ništa ni minut prije, ni minut kasnije. To nije moj posao sada.

Ko god me poznaje, zna da sam donijela bezbroj odluka u životu. U svakom danu. Ordenja za hrabrost pune police. A ove godine – ne. Šta god poželim da odlučim, samo dobijem glas iznutra – ne. Nije još vrijeme. Nemam još impuls.

Pustila sam sve da se pokazuje samo. Pustila sam druge da pokažu ko su. Pustila sam sebe da pokažem ko sam postala i gdje se pokazuje sve to što sam godinama radila. I bilo je – šokantno.

I negdje u svim tim ograničenjima, svi se negdje pitamo: Da li trebamo prihvatiti život i „sudbinu“ ili je trebamo birati?

I tu nam je potreban odgovor koji će nam pružiti osjećaj olakšanja. Šta god vam pruža olakšanje, to je to.

Kod mene je prihvatanje uvijek prvo. I onda se upitam šta je najbolje što biram upravo sada iz ove trenutne situacije? Šta da mislim, šta da uradim, gdje da idem. I pustim da me vodi ono nešto. Kao što rekoh, dobro je imati vođstvo.

A KAD SMO KOD MORALA – MORAO SAM

U svemu tome jesam plakala. Ali na neki drugi način. Ponosna zbog sebe i još više, ponosna zbog drugih. Moral je dobio novo odijelo i dobro stoji mnogima. Čak ne djeluje dosadno više. Čini mi se da su se negdje svi bili izgubili kada su u pitanju njihove lične vrijednosti posljednjih godina i da im se sada svi nekako vraćaju. Stabilniji, ukorjenjeniji, sigurniji u sebe. Neki drugi su prešli svoje granice i pred njima je tek sada ovaj put i svi ćemo se opet sresti.

Svi se uvijek ponovo sretnemo.

U nekoj novoj životnoj priči koju smo već napisali i kojoj dolazi vrijeme da se manifestuje..

Jer zapravo ništa drugo i ne može da se desi nakon ovakvog perioda..U moru ograničenja, lansirali smo nove želje snažnije i jasnije nego ikada..

I ovog puta tajming će biti pravi.

Jer smo naučili da prestanemo da određujemo tajming i počeli smo da se vodimo vjerom u njega.